Svjetski dan pismenosti - 8. septembar

SUSRETI KOJI SE NE ZABORAVLJAJU

Jubilej obilježavanja Svjetskog dana pismenosti sa Elizabetom Georgiev

Značajan jubilej – šezdeset godina od početka obilježavanja Svjetskog dana pismenosti, 8. septembra, započetog na inicijativu Uneska, 1966. godine, kako bi se iskorijenila nepismenost, hercegnovska biblioteka proslavila je uz Elizabetu Georgiev, poznatu i nagrađivanu autorku brojnih knjiga za djecu i mlade, doktora filoloških nauka i bibliotekarstva, prevodioca i stvaraoca i na bugarskom jeziku.

Ona je u dva termina, od 10 i 12 časova, u čitaonici biblioteke održala radionice za učenike viših razreda osnovne škole. Prvi susret sa ovom u širem regionu poznatom pjesnikinjom i piscem aktuelnih djela za djecu, među kojima se posebno ističu stihovi koji se često čuju na smotrama recitatora i romani namijenjeni djeci ranog tinejdžerskog uzrasta, imali su učenici sedmog razreda OŠ „Ilija Kišić“ iz Zelenike, predvođeni profesoricom Tamarom Komar. O pismenosti kao temeljnom ljudskom pravu koje danas obuhvata ne samo formalnu pismenost, odnosno mogućnost čitanja i pisanja, već prije svega razumijevanja pročitanog, što predstavlja funkcionalnu pismenost, koja nam i dalje, na žalost, svima nedostaje, ali i o nizu vještina i znanja u svijetu brzih promjena, pod kojima se danas podrazumijeva pismenost, razgovarale su s djecom bibliotekarka Jelena Đonović i gošća Elizabeta Geogriev. Istaknute su različite vrste pismenosti koje oblikuju savremeno društvo: informaciona i digitalna pismenost, emocionalna i socijalna pismenost, ali i kritičko mišljenje i sposobnosti da se razumiju okolnosti u kojima se odvija život, kao i mogućnosti učestvovanja pojedinca u njihovom oblikovanju, što je, možda i najvažnije, jer se tako gradi i moralna i istorijska pismenost, i za buduće generacije.

U svijetu pismenosti i opismenjavanja društva značajno i posebno mjesto pripada književnosti koja pojedincu pruža da svoja iskustva dijeli sa drugima, ili da o njima čita i sluša, na jedinstven način, svojstven pripovjedaču, ali i čitaocu i slušaocu. O toj neophodnoj i nezamjenljivoj sprezi međusobnog razumijevanja između književnog stvaraoca i čitaoca, nadahnuto je pričala sama autorka koristeći se lutkom, žirafom Žarkom, kao prijateljicom i posrednikom za izražavanje najdubljih misli, i intrepretirajući glumački poeziju iz svoje najpopularnije knjige „Naočare za snove“. Poziv za otkrivanje tajni i dolazak u biblioteku svôj pametnoj djeci uputila je kroz pjesmu koju je s njima zajedno veselo otpjevala, a reperski talenat buduće jutjuberke pokazala je u ekološkoj poruci iz dramskog teksta „Žurka na zelenom ćošetu“, objavljenog u knjizi „Maštolov u pet slika“. Književni rad predstavila je neposredno i sponatano govoreći o djetinjstvu punom izazova i počecima pismenosti u malom selu Smilovci, kod Dimitrovgrada, na granici Srbije sa Bugarskom, uspostavljajući stvarnu bliskost sa učenicima mediteranskog podneblja kojima je pokazalu svu, njima nepoznatu, živost i autentičnost svog lokalnog govora i kraja tzv. šopskog dijalekta, pokazavši da način na koji čovjek govori i piše otkriva ne samo obrazovanje, već i ličnost koju je izgradio, koja se prepoznaje i otkriva i u književnim junacima. Oni svoje misli i emocije prenose jasno, ali je za to potrebno da imaju bogat rječnik. Tako, indirektno, uz pomoć pisca, svi njeni likovi pokazuju kapacitet i potencijale da podijele svoj život sa drugim ljudima, sa čitaocima, u čemu je i najveća vrijednost književnog stvaralaštva Elizabete Georgiev koja i sama to čini lepršavo, s lakoćom i neiscrpnom vedrinom. Ona put do svojih malih čitača pravi od emocija koje kod njih izazove, gotovo srodnički i porodično, preplićući istovremeno njihovu radost i maštu sa svojom, radoznalošću i željom znanjem, ali i toplinom kao pokretačem njihovog međusobnog odnosa koja inspiriše i rađa nova djela, što su i sama djeca pokazala tokom promišljanja o kraju njenog novog romana, darujući joj nesebično svoje ideje i uživajući dok zajedno stvaraju književnost. To je staza koja se ne zaboravlja i kojom se hodi čitavog života. O svemu tome, a najviše o tome kako nastaju priče o različitim sudbnama djece u romanima „Pakovanje zjala“ ili „Kada i sunce mjauče“, pričala je na drugom susretu sa učenicima osnovnih škola „Dašo Pavičić“, „Ilija Kišić“ i „Orjenski bataljon“ iz Bijele, nagrađenim na literarnim konkursima tokom dosadašnjeg školovanja, koji su došli sa školskim bibliotekarkama, Brankom Banićević i Sanjom Radović.

Uz našu gošću, Biblioteka je još jednom pokazala da brine o svojim najmlađim korisnicima, kao i da je obrazovanje najznačajniji segment opstanka cijelog društva, ali i da je ona danas, kao što je oduvijek bila, podsticajno okruženje koje naročito djeci predočava prednosti širokog vokabulara i razruđene mašte, a na njihovo stvaranje nedvosmisleno u najvećoj mjeri utiču najviše mogućnosti jezika sa kojima se srećemo u lijepoj literaturi, još u najranijem dobu, i nezaboravni susreti sa ljudima koji tu književnost stvaraju i koji se na taj način neprestano bore da djeca čitaju važne i kvalitetne sadržaje, poput Elizabete Georgiev.

08.09.2026.